Iz predgovora:
Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) nisu bili slučajni; programski planirani sastavni su dio vojničkih i političkih ciljeva srbo-četničkog pokreta: stvaranje Velike Srbije, pokoljima očišćene od hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Izvorište je tih zločina u shvaćanjima velikosrpskih nacionalista i ekspanzionista koja su pripremana desetljećima. Prema dugogodišnjem četničkom nauku okolna nacionalna i povijesna područja drugih naroda u kojima ima Srba, bez obzira na njihov broj, te i ona područja na kojima Srba nema, ali ih Srbi smatraju svojim geostrateškim interesom, moraju postati Velika Srbija. Tako su Bosnu i Hercegovinu u cjelini, te najveći dio današnje Republike Hrvatske smatrali srpskim zapadnim zemljama i nastojali ih “očistiti” zločinima genocidnog pokolja od tamošnjih Hrvata i Muslima-na, a potom te nesrpske zemlje uključiti u srpsku etnički čistu državu “Veliku Srbiju”. Stalno zalaganje četničkog pokreta za uspostavu te i takve “Velike Srbije” na navedenim područjima bio je jedan od bitnih uzroka četničkog terora i zločina genocida, a ne neka religiozna i nacio-nalna raznolikost. Svoja genocidna shvaćanja četnici su iskazivali u svim prigodama: u brojnim dokumentima, zemljovidima, govorima, izjavama i praksom uoči i tijekom Drugoga svjetskoga rata. Svugdje kamo su stizale četničke postrojbe izvedeni su stravični zločini. Njihova brojnost ovisila je jedino o vojnim prilikama na tom području. Opljačkano je, spaljeno i razoreno na desetke tisuća domova, a potpuno je uništeno oko 300 sela i manjih gradova, veliki broj muslimanskih džamija i katoličkih crkava te drugih povijesnih i kulturnih spomenika. Na najgrozniji način četnici su ubili na desetke tisuća Hrvata i Muslimana.
Četnički se zločini genocida nad Muslimanima i Hrvatima sve do nedavno nisu mogli i smjeli sustavno i cjelovito istraživati i objavljivati, te su razmjeri, svirepe metode i sredstva izvršenja zločina ostali nepoznati Muslimanima i Hrvatima, ali i vanjskome svijetu. Povijesno iskustvo s ponovljenom, velikosrpskom četničkom agresijom na Republiku Hrvatsku, a zatim i na Bosnu i Hercegovinu 1991.-1995. kao i na drugim područjima, do najnovijeg zločina na Kosovu, pokazuje da očita genocidnost srpske politike još uvijek nije potrošena. Nekažnjavanje starih grijeha dovelo je do novih zločina. Zato je prijeko potrebno suditi svim starim i novim četnicima zločincima, da bi se onemogućio povratak velikosrpske ideologije i primorao srpski narod da u budućnosti više ne posiže za tuđim teritorijima te da sam progoni svoje nove ideologe “srpskih zemalja” i “homogene Srbije”. Toga moraju biti svjesni i međunarodni čimbe-nici ako im je doista stalo do trajnog mira i ako ne žele snositi dio odgo
vornosti za četničke zločine genocida i njihov mogući recidiv.
