Posljedice Drugoga svjetskog rata bila su velika materijalna razaranja, a i ljudski gubici bili su izrazito veliki. Najviše stradalih i žrtava u Jugoslaviji bilo je na području Nezavisne Države Hrvatskoj, naime u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Dugotrajnost i intenzitet rata na području Hrvatske i prisutnost znatnih okupacijskih snaga Trećeg Reicha, Italije i Mađarske, a zatim djelovanje Oružanih snaga NDH, četničkog pokreta i partizanskog pokreta imalo je za posljedicu izravne sukobe zaraćenih strana, što je dovelo i do velikih ljudskih gubitaka i među vojnicima i među stanovništvom. Nepomirljive ideologije i politički i vojni interesi suprotstavljenih strana u ratnom sukobu i građanskom ratu umnožili su ljudske gubitke.
Uvažavajući sve pokazatelje i pretpostavke nezaobilazne u izračunavanju ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, demografski gubici mogu iznositi oko 2 milijuna a stvarni gubici oko 1 milijun. Znatnija povećanja demografskih i stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu najčešće su prilagođavanje metodologije izračunavanja za potrebe prihvatljivih demografskih i stvarnih gubitaka pojedine nacionalne/etničke skupine. No prema svim pokazateljima stvarni gubici Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću mogli bi iznositi oko 200.000, s nevelikim pomacima prema višim ili nižim vrijednostima.
Dosadašnja istraživanja demografskih i stvarnih ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću omogućuju spoznaju o približnom, i mogućem, broju žrtava, stradalih i stradalnika. U utvrđivanju demografskih i stvarnih ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugome svjetskom ratu i poraću među istraživačima nema znatnijih razilaženja, ali ozbiljne su dvojbe oko broja stradalih i žrtava prema nacionalnoj/etničkoj i ideološkoj/vojnoj pripadnosti, kao i prema mjestu i okolnosti smrti odnosno počinitelju. Ljudski gubici Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću, unatoč mnogobrojnim procjenama, izračunima i popisima, jedna je od najkontroverznijih istraživačkih i štoviše najosjetljivijih (dnevno)političkih tema.
O ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću te njihovoj nacionalnoj/etničkoj strukturi postoje različite procjene, izračuni, pa i poimenični popisi. No ni poimenični popisi stradalih i žrtava u Drugom svjetskom ratu i poraću, radilo se o primjerice logoru Jasenovac ili o Bleiburgu i “križnom putu”, ne mogu se smatrati konačnim. Promjene su moguće i prema povećanju i prema smanjenju pojedinih kategorija stradalih i žrtava. Naime, upozorenje na oprez kod poimeničnih popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i poraća, a koji su pretežito nastali na temelju iskaza, spoznaja je da mnogobrojni davaoci podataka o stradalim i žrtvama najčešće nisu bili u stanju znati okolnost, vrijeme i mjesto gubitka života. Uz potrebne i neizbježne dopune i ispravke podataka u poimeničnim popisima primjetna su i znatnija mijenjanja strukture stradalih i žrtava odnosno transfer iz jedne nacionalne/etničke pa i ideološke/vojne skupine u drugu, što upućuje i na moguće manipulacije. Poimenični popisi ljudskih gubitaka te procjene povjesničara i izračuni statističara/demografa često su znatno različiti te postoje i suprotstavljena mišljenja o (ne)pouzdanosti poimeničnih popisa stradalih i žrtava Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu odnosno je li poimeničnom identifikacijom (ne)moguće utvrditi stvarne gubitke.
Najveća i najnečasnija mistifikacija jugoslavenske politike i znanosti, naročito historiografije i demografije, bila je mistifikacija o ljudskim gubicima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, i stradalima i žrtvama koje su prouzročili okupatori i njihovi suradnici, ponajprije u Hrvatskoj. Pobornici mistifikacija i zamagljivanja činjenica o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, nisu posustali niti poslije raspada SFR Jugoslavije.
Zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili, pak, umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću. Uvećavanje ili umanjivanje, pa i prešućivanje, broja pojedinih kategorija ljudskih gubitaka, uz nepoznavanje činjenica, najčešće proizlazi iz osobnih, nacionalnih ili političkih razloga, jer stradali i žrtve su “naši”, a počinitelji “njihovi” ili, pak, stradali i žrtve su “njihovi”, a počinitelji “naši”. Zagovornici i lijevog i desnog svjetonazora u Hrvatskoj upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava njima poželjnu sliku prošlosti. Ujedno, događaje i činjenice koje su postale javne i neupitne, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja. Zamjetno je, da su hrvatski mediji pretežito transmisija upravo takvih nastojanja. O ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću u javnosti sveprisutan diskurs na relaciji fašisti – antifašisti je izrazito dnevnopolitički, a ne znanstveni. Uz to, po pitanju ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj znanstvenog dijaloga ustvari i nema. Unatoč svemu, hrvatska historiografija, a i druge historiografije koje su se pozabavile problematikom ljudskih gubitaka jugoistočne Europe, Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu i poraću rezultirale su mnogobrojnim radovima koji mogu pripomoći razjašnjavanju mnogobrojnih pitanja.
U istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću problem je najčešće, ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja, nego i “dobre volje” da se određena pitanja valjano obrade. U istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću, nezaobilazno je suočiti se s prošlošću. Do sada nismo pokazali spremnost i sposobnost takvog razmišljanja. Pitanje je koliko su današnje hrvatsko društvo i pojedinac, poprilično opsjednuti “pogibeljomanijom”, sposobni suočiti se s prošlošću, odnosno koliko ih u tome svjesno sprečava politika. U Hrvatskoj se neprestano ponavlja fraza o potrebi prepuštanja prošlosti povjesničarima. Uz to bi, prema nekim mišljenjima, dakako političari trebali biti inspicijenti povjesničarima kako i što pisati, pa i o ljudskih gubicima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Uglavnom isti pojedinci, i “zdesna” i “slijeva”, znanstvenici “opće prakse” i stručnjaci za svako kontroverzno pitanje i svaku zgodu, uz podršku medija, lobotomiziraju nas svojim manirističkim viđenjima ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, i Hrvata, ali i drugih u Drugome svjetskom ratu i poraću. I jedni i drugi nadmeću se u jednodimenzionalnim tumačenjima, selektivnim i tendencioznim viđenjima ljudskih gubitaka Hrvatske i Hrvata u Drugome svjetskom ratu i poraću, ne uvažavajući pokazatelje do kojih se je došlo istraživanjima. U dnevnopolitičkim prepucavanjima ljudski gubici Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću uglavnom se svode na Jasenovac i Bleiburg odnosno na ljudske gubitke koje su prouzročili ustaše i partizani. No pitanje ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću znatno je složenije i slojevitije, i po stradalima i žrtvama, i po onima koji su prouzročili ljudske gubitke.
U utvrđivanju broja i imena ljudskih gubitaka, i vojnika i civilnog stanovništva, poginulih, ubijenih, od posljedica rata umrlih te nestalih osoba ne može se pristupati na temelju improvizacija, već na temelju određenih stvarnih pokazatelja, kako bi se došlo do najpribližnijih podataka o broju i imenima stradalih i žrtava. Utvrđivanje ljudskih gubitaka nije samo znanstveno-istraživačka, nego i civilizacijska potreba i nužnost. Pitanje ljudskih gubitaka zbog mnogih je razloga jedno od najzamršenijih istraživačkih tema koje treba propitivati i dopunjavati. Dakle, i o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću niz je otvorenih pitanja i protupitanja.

dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik u trajnom izboru