Sažetak iz CROSBI-a:
Djelo problematizira pojavu Čiste stranke prava (ČSP) i njezino djelovanje u hrvatskom društvu. Bavi se razdobljem od njezina osnivanja do izbijanja narodnog pokreta 1903. koji je formalno označio kraj dva desetljeća vladavine bana Khuena. U spomenutom vremenu može se temeljito proučavati razvoj ČSP-a, izrastanje iz užeg kruga političara u moderno organiziranu stranku i njezin duboki prodor među razne društvene slojeve gradova i sela. To je doba kada je ČSP stvorila dugoročno snažan utjecaj na politički život pojedinih hrvatskih zemalja, napose u Banskoj Hrvatskoj, a u manjoj mjeri i u Dalmaciji, gdje je 1899. stvorena dalmatinska Čista stranka prava. ČSP u početku označava poseban pravac unutar pravaškog pokreta. Glavni argument “čistoće” u nazivu bila je prisutnost Ante Starčevića na strani novopokrenute stranke. Popularnost i ugled “oca domovine” bili su odskočna daska ČSP-a.
Sažetak iz knjige:
Čista stranka prava 1895.-1903., knjiga Stjepana Matkovića, problematizira pojavu Čiste stranke prava (ČSP) i njezino djelovanje u hrvatskom društvu. Rad se bavi razdobljem od njezina osnivanja 1895. godine do izbijanja narodnog pokreta 1903. godine koji je formalno označio kraj dva desetljeća vladavine bana Khuena Hedervaryja. U spomenutom vremenskom odsječku može se temeljito proučavati razvoj ČSP-a, izrastanje iz užeg kruga političara u organiziranu stranku i duboki prodor medu razne društvene slojeve gradova i sela. Vrijeme je to kada ČSP stvara dugoročno snažan utjecaj na politički život pojedinih hrvatskih zemalja, napose u Banskoj Hrvatskoj, a u manjoj mjeri i u Dalmaciji, gdje je 1899. stvorena dalmatinska Čista stranka prava.
Stvaranjem ČSP-a povučen je pravac unutar pravaškog pokreta sa zasebnim ideološkim karakteristikama. Naziv stranke označavao je potrebu za unutarstranačkom diferencijacijom. Njime se opravdao raskol jedinstvene Stranke prava, ali istodobno i najavio niz buduće fragmentacije pravaštva. Glavni argument “čistoće” u nazivu bila je prisutnost Ante Starčevića na strani novopokrenute stranke. Popularnost i ugled “oca domovine” bili su odskočna daska ČSP-a.
Većina suvremenika, publicista i povjesničara nazivala je članove ČSP-a frankovcima. Taj uvriježeni izraz koristi se i u ovoj knjizi jer se polazi od teze da je Josip Frank bio najvažniji prvak ČSP-a koji je svojim potezima suštinski određivao djelovanje te stranke, a usto je i većina stranačkog članstva često pokazivala znakove snažne odanosti svojem vođi. Zbog povijesne točnosti valja istaknuti da su se sami članovi stranke otpočetka nazivali starčevićancima, a frankovački naziv smatrali su podvalom svojih političkih protivnika. Korijen takvog tumačenja je u samom nastanku stranke i već spomenutoj činjenici da je u borbi pravaških vođa za stranačkim vodstvom starčevićansko nazivlje trebalo donositi prevagu. Nazvati se frankovcima nije bilo pragmatično. Na tome je naročito inzistirao Frank, tako da se u službenim dokumentima ČSP-a i njegovim novinama nikada ne koristi termin “frankovci” ili “frankovačka stranka”.
