Dr. sc. Mihael Sobolevski (Sobolewski) rođen je 4. rujna 1938. u Dombravi kraj Bosanskog Novog. Majka Jozefina Woloszyn je bila domaćica, a otac Stanislav rudarski radnik. Mjesto Dombrava osnovali su krajem 19. stoljeća poljski kolonisti s područja južne Poljske koje je tada bilo u sastavu Habsburške  monarhije.  U  jesen  1941.  obitelj  M. Sobolevskoga,  kao  i  drugo  poljsko  stanovništvo, izbjeglo je s toga prostora, njegova obitelj u Slavoniju, u mjesto Dragovce u općini Nova Kapela, kraj Nove Gradiške. Nakon osnovne škole polazio je realnu  gimnaziju  u Slavonskoj  Požegi,  a  povijest je diplomirao u siječnju 1963. na Filozofskom fakultetu  u  Zagrebu.  U  travnju  1982.  obranio  je doktorsku disertaciju Radnički pokret u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju 1919-1929. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, Sveučilišta u Splitu.
Radio je u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1962.-1966.) na radnim mjestima od arhivskog pomoćnika do asistenta istraživača u Odjelu Narodnooslobodilačkog rata (NOR-a); Zavičajnom muzeju u Ogulinu (1967.-1974.) kao kustos, a od 1974. vršitelj dužnosti direktor muzeja i u Muzeju narodne revolucije u Rijeci (1975.-1976.) kao kustos. U desetogodišnjem bavljenju muzejskom djelatnošću utemeljio je Zavičajni muzej u Ogulinu i utemeljio sve njegove muzejske zbirke (povijesna, arheološka, etnografska, spomen soba
Ivane Brlić Mažuranić i Josipa Broza Tita), te razvio izdavačku djelatnost. U Rijeci je sa skupinom muzealaca radio u novosagrađenoj zgradi Muzeja narodne revolucije (danas Muzeja Grada Rijeke) na stalnom muzejskom postavu. Budući da se želio baviti isključivo znanstvenim radom na istraživanju suvremene hrvatske povijesti zaposlio se u Centru za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara u Rijeci (1967.-1989.) radeći na različitim mjestima: višeg stručnog suradnika, stručnog savjetnika, višeg znanstvenog suradnika i direktora (1983.-1988.). U tome razdoblju težište njegove znanstveno-istraživačke djelatnosti je na povijesti toga dijela zapadne
Hrvatske od 1918. do 1945. godine. Od potkraj 1989. radio je na poslovima višeg znanstvenog suradnika u Institutu za historiju radničkoga pokreta Hrvatske u Zagrebu, uskoro preimenovanog u Institut za suvremenu povijest, a zatim u današnji Hrvatski institut za povijest. Tu je 28. lipnja 1991. bio izabran za  vršitelja  dužnosti  poslovodnog  organa  Osnovne  organizacije  udruženog rada za znanstvena istraživanja, vršeći tu dužnost do reorganizacije Instituta slijedeće godine. Istodobno je od 1991. do umirovljenja potkraj 1998. godine bio voditelj projekta: “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu”. Sada kao vanjski suradnik sudjeluje u radu na institutskom projektu voditelja dr. Marina Manina “Povijest Istre: sustavi, institucije, društvo i identitet u 19. i 20. stoljeću”.